Naslovna fotografija: Grobna inskripcija na nabatejsko-arapskom pismu, Al Ula, iz 280. godine. Izvor: Zunkir, Wikimedia Commons

Pozdrav!
!السَلام عَلَيكُم

U ovom postu provest ću vas kroz povijest arapskog pisma, od njegovih najranijih predaka do trenutka kada se počeo zapisivati na način kakav danas poznajemo i koristimo. Na kraju vas čeka kratak popis literature i nekoliko poveznica ako želite dublje istražiti temu.

Suvremeni arapski alfabet, odnosno abdžadija  [1] sastoji se od 28 grafema. U nekim jezicima koji su preuzeli ovo pismo, poput farsija ili urdua, broj znakova nešto je veći. Pismo se piše s desna na lijevo, kao i u ostalim pismima semitskih jezika, a razlike između velikih i malih slova ne postoje.

Postoje dva redoslijeda slova. Levantinski, odnosno abdžadijski slijed, potekao je od feničkog poretka slova i koristi se u drugim semitskim alfabetima istog porijekla (npr. hebrejskom). Po ovom slijedu nastala je riječ abdžadija (zbog slijeda prvih triju slova čije nazive čitamo kao alif, ba, džim, slično kao što je alfabet dobio naziv prema prvim dvama slovima grčkog pisma, alfi i beti).

← smjer čitanja

ن

م

ل

ك

ي

ط

ح

ز

و

ه

د

ج

ب

أ

n

m

l

k

y

ṭ

ḥ

z

w

h

d

j

b

ʾ

غ

ظ

ض

ذ

خ

ث

ت

ش

ر

ق

ص

ف

ع

س

ḡ

ẓ

ḍ

ḏ

ḵ

ṯ

t

š

r

q

ṣ

f

ʻ

s

U hidžajskom ili alifbajskom slijedu slova su uglavnom grupirana po sličnosti oblika. Većina suvremenih rječnika i udžbenika koristi upravo ovaj poredak.

← smjer čitanja

ص

ش

س

ز

ر

ذ

د

خ

ح

ج

ث

ت

ب

أ

ṣ

š

s

z

r

ḏ

d

ḵ

ḥ

j

ṯ

t

b

ʾ

ي

و

ه

ن

م

ل

ك

ق

ف

غ

ع

ظ

ط

ض

y

w

h

n

m

l

k

q

f

ḡ

ʻ

ẓ

ṭ

ḍ

Napomena: U tablicama se koristi transliteracija Hansa Wehra.

Semitski preci arapskog pisma

Razvoj arapskog pisma može se pratiti od prvih alfabetskih sustava na području Bliskog istoka. Najraniji tragovi alfabetskog pisma vezani su uz pismo protosinajskih natpisa, koje se koristilo između 1850. i 1500. godine pr. Kr. na području poluotoka Sinaja i u Palestini. U tom pismu se prvi put može uočiti da određena slova razvijaju alfabetsku vrijednost (odnosno da jedno slovo odgovara jednom glasu). Neki glasovi zadržavaju stariju piktografsku vrijednost, što je izravna poveznica s egipatskim hijeroglifima koji su znatno utjecali na razvoj ovog pisma. Kao i suvremeno arapsko pismo, i ovo je pismo bilo suglasničko, što znači da su se bilježili samo suglasnici.

Iz pisma protosinajskih natpisa razvilo se prasemitsko pismo (12. st. pr. Kr.), također alfabetsko i suglasničko pismo s 22 suglasnika, iz kojega potječu gotovo svi kasniji semitski alfabeti: feničko, aramejsko, starohebrejsko i ostala.

Ova podjela samo je jedna od mogućih i ne prikazuje razvitak svih semitskih pisama.

Najvažniji predstavnik sjeverozapadne grane semitskih pisama je feničko pismo, koje se razvilo oko 1050. godine prije Krista i zapisivalo se na standardiziran način – linearno i horizontalno, s desna na lijevo. Ovo utjecajno i međunarodno korišteno pismo od Feničana su preuzeli Hebreji (u 12. ili 11. st. pr. Kr.) i Aramejci (u 11. ili 10. st. pr. Kr.), ali tek u 8. stoljeća možemo reći da postoji specifično hebrejsko i aramejsko pismo. Feničko pismo preuzeli su i Grci u 9. stoljeću pr. Kr. i razvili arhajsko grčko pismo, predak grčkog alfabeta te kasnije latinice.

Izniman utjecaj aramejskog jezika, koji je dugo bio lingua franca od Mezopotamije do Levanta, pretvorilo je aramejsko pismo u službeni medij komunikacije Asirskog te kasnije Babilonskog i Perzijskog carstva. Diversifikacija pisma započela je tek nakon pada Perzijskog carstva, kada su se iz jedinstvenog aramejskog pisma razvila istočnoaramejska pisma (sa sirskim kao najpoznatijim predstavnikom, koje se od oko 2. st. pr. Kr. pa sve do danas koristi u liturgiji Asirske Crkve) te zapadnoaramejska pisma, gdje spada već spomenuto hebrejsko te nabatejsko pismo.

Nabatejci i arapska plemena preuzeli su aramejsko pismo u vrijeme Perzijskog carstva. Najraniji nabatejski natpis potječe iz prve polovice 2.st. pr. Kr., a slijede ga tisuće nabatejskih natpisa u obliku grafita na kamenim površinama koji su pronađeni na poluotoku Sinaju. Jezik tih natpisa i kasnijih dokumenata je aramejski, ali s velikim brojem arapskih posuđenica i oblika. Nabatejci su uz svoj jezik koristili i arapski, te su često imali su arapska vlastita imena. Nabatejsko pismo najizgledniji je kandidat za izravnog pretka modernog arapskog pisma.

U 3. i 4. stoljeću počeo se širiti trend kurzivnog pisanja na Arapskom poluotoku i u Perziji. Zahvaljujući izumu novih alata i korištenju novih površina za pisanje, mijenjao se oblik slova u različitim pismima i njihovo međusobno povezivanje. Zbog toga danas u pismima poput arapskog te u manjem dijelu hebrejskom imamo različite varijante istog slova, ovisno o tome nalaze li se izolirano, na početku, sredini ili na kraju riječi.

Od mnogih semitskih pisama koja su se razvila tijekom nekoliko stoljeća, dugoročno je preživjelo samo aramejsko, koje je evoluiralo u kvadratno hebrejsko, sirsko i arapsko pismo.

Razvoj arapskog pisma

Arapsko pismo se kao zasebno pismo počelo pojavljivati oko 3. stoljeća pr.Kr., što je potvrđeno najnovijim paleografskim dokazima.

Pitanje nastanka arapskog pisma objašnjava se dvjema teorijama. Teorija o musnedskoj liniji tvrdi da je arapsko pismo nastalo iz stare južnoarapske grane, odnosno musneda (sabejskog pisma). To je bio konsonantski sustav u kojemu su se slova pisala odvojeno, bez bilježenja vokala, dijakritika i interpunkcije. Teorija o nabatejskoj liniji, danas najprihvaćenija, polazi od aramejskog pisma koje su rabili Nabatejci. Nabatejsko pismo pokazuje elemente iz kojih se razvilo arapsko pismo: spojena slova, prepoznatljive oblike i postupno udaljavanje od aramejske osnove.

Kao rezultat kurzivnog pisanja, slova su se počela spajati te se tako razvio se sustav ligatura, te početni, središnji i krajnji oblici određenih slova. S 22 slova nabatejskog pisma Arapi su morali prikazati 28 glasova svog jezika, što je dovelo do uvođenja različitih dijakritičkih znakova kako bi se vizualno izrazila razlika među određenim slovima istog temeljnog oblika. U drugoj polovini 6. stoljeća dodani su i znakovi za samoglasnike i hamzu.
Iako su sva slova u semitskim pismima imala suglasničku vrijednost, već u najstarijim primjerima aramejskih natpisa koriste se matres lectionis – slova koja uz konsonantsku vrijednost imaju i samoglasničku vrijednost. Taj način zapisivanja vokala naslijeđen je u hebrejskom i arapskom pismu.
Arapsko pismo uz inventar matres lectionis za bilježenje triju dugih samoglasnika koristi i sustav dijakritika za bilježenje triju kratkih samoglasnika.

Najraniji arapski natpisi s područja Arapskog poluotoka iz vremena 3. i 4. stoljeća zasigurno su pisani na arapskom jeziku, ali je pismo još uvijek daleko od arapskog pisma kakvog poznajemo danas. Takav način pisanja u literaturi se često naziva al džazm, ali još uvijek ne postoji konsenzus o njegovom porijeklu.

Između nabatejskog aramejskog i arapskog nalazila se prijelazna faza koju znanstvenici nazivaju nabatejsko-arapska. Ona se može pratiti na natpisima poput onih iz Zebeda (iz 512. godine) i Harrana (iz 568.), gdje se uočavaju začeci arapskog pisma. Sljedeći stupanj, prepoznat kao paleoarapski (5–6. st.), već pokazuje značajnu sličnost s oblikom arapskog pisma iz ranoga islamskog razdoblja.

Već u prvim stoljećima nakon pojave islama arapsko pismo se standardizira: iz prvotnih tipova pisanja, odnosno stilova koji se nazivaju kufi i nashi, razvila su se mnoge druge varijante koje su kasnije poprimile kaligrafsku vrijednost, među kojima se ističu divani i tulut. Konačna standardizacija arapskog pisma dogodila se otprilike jedno stoljeće nakon smrti proroka Muhamed, čime je oblik pisma poznat i danas bio u potpunosti formiran. Na razvoj arapskog pisma utjecalo je sirsko pismo, što je omogućilo pretvaranje u brzo pismo za svakodnevnu uporabu. Tada se uvode dijakritički znakovi radi razlikovanja slova i osmišljavaju varijante slova za specifične arapske glasove. Od 8. stoljeća nadalje dodani su znakovi za duge i kratke samoglasnike, udvajanje i druge ortografske elemente koji su ostali u uporabi do danas.

Razvoj pisma rijetko se može pratiti u strogom linearnom toku, što je i ovdje slučaj. Uz sve utjecaje susjednih pisama, obilježile su ga brojne individualne karakteristike koje su se razvijale sve do pojave islama. Detaljnije o najranijim primjerima arapskog pisma i teorijama porijekla, pročitajte u eseju “Roots of Modern Arabic Script: From Musnad to Jazm” Saada B. Abulhaba.

Najraniji natpisi na arapskom pismu

Jedan od najpoznatijih i najstarijih predislamskih natpisa na arapskom jeziku, koji po mnogima potvrđuje nabatejsko porijeklo arapskog pisma, jest stela iz Namare, epitaf lahmidskom vladaru isklesan na bazaltu 328. godine. Pronađena je u južnoj Siriji nekih stotinjak kilometara južno od Damaska početkom prošlog stoljeća. Detaljnije o steli možete pročitati u članku Jamesa Bellamyja, “A New Reading of the Namarah Inscription” ili u novijem istraživanju Zakarije Muhameda“A Radically Different Reading of the An-Namarah Inscription”.

Precrt i prijevod stele iz Namare, René Dussaud, 1905. godine
Izvor: Wikipedia

Najstariji otkriveni potpuni primjerci Kurana napisani su tek nekoliko desetljeća nakon smrti proroka Muhameda, u stilu koji pokazuje već visoki stupanj standardizacije pisma. Jedan od takvih načina pisanja zove se hidžajski stil, po regiji Hidžaz na Arapskom poluotoku, u kojoj se nalaze gradovi Meka i Medina. Karakterističan je po tome što se naginje prema desnoj strani i ne bilježi nikakve dijakritičke znakove. Ponekad se naziva nakrivljenim stilom zbog karakterističnog nagiba.

Stranica Kurana ispisana nakrivljenim stilom, iz prvog stoljeća po hidžri. Nalazi se u muzeju Tareq Rajab u Kuvajtu.
Izvor: https://www.usna.edu/Users/humss/bwheeler/quran/maili.html

Maški stil također je jedan od starijih kaligrafskih stilova koji potječe iz vremena početka islama, a korišten je prvenstveno u prva dva stoljeća po hidžri. Karakteristika ovog stila je produljivanje oblika slova د ,ص ,ط ,ك , i ى (uz korištenje dijakritika na spomenutim slovima), od čega potječe i ime ovog stila (od arapskog َمَشَق, “rastegnuti”).

Stranica Kurana ispisana maškim stilom.
Izvor: Wikimedia Commons

[1]Abdžadija ili konsonantski alfabet je tip grafemskog sustava u kojem svaki grafem ima vrijednost konsonanta.

---

Literatura

Azevedo, J. (1994) The Origin and Transmission of the Alphabet. PhD thesis. Andrews University, Michigan, USA.

Christin, A.-M. (ed.) (2002) A History of Writing: From Hieroglyph to Multimedia. Paris: Flammarion.

Clarke, J.C. (1883) ‘Origin of the Semitic Languages’, The Hebrew Student, No. 2, pp. 309–315.

Clarke, J.C. (1884) ‘The Varieties of the Semitic Languages’, Hebraica, Vol. 1, No. 1, pp. 52–59.

Hetzron, R. (2006) The Semitic Languages. Routledge Chapman & Hall, California, USA.

Millard, A.R. (1986) ‘The Infancy of the Alphabet’, [Journal name missing], Vol. 17, No. 3, pp. 390–398.

Muftić, T. (1982) Arapsko pismo: razvoj, karakteristike, problematika. Sarajevo: Orijentalni institut.

Muftić, T. (1998) Gramatika arapskog jezika. Sarajevo: Izdavačka kuća “Ljiljan”, pp. 39–87.

Naveh, J. (1982) Early History of the Alphabet: An Introduction to West Semitic Epigraphy and Palaeography. Jerusalem: Magnes Press, Hebrew University; Leiden: E.J. Brill.

Newberry, J.S. (1934) ‘The Prehistory of the Alphabet’, Harvard Studies in Classical Philology, Vol. 34, pp. 105–156.

Sayce, A.H. (1920) ‘The Origin of the Semitic Alphabet’, Journal of the Royal Asiatic Society of Great Britain and Ireland, No. 3, pp. 297–303.

Tur-Sinai, N.H. (1950) ‘The Origin of the Alphabet’, The Jewish Quarterly Review, Vol. 41, No. 1, pp. 83–109.

---

Linkovi

Roots of Modern Arabic Script:  From Musnad to Jazm, Saad D. Abulhab, Baruch College, CUNY: http://arabetics.com/public/html/more/History%20of%20the%20Arabic%20Script_article.htm

Brief Guide to the Development of the Arabic Script: http://historyview.blogspot.com.eg/2013/01/brief-guide-to-development-of-arabic.html

---

Vokabular

•  arapsko pismo (abdžadija) – الأَبجَدية العَرَبِية
• pismo protosinajskih natpisa – الأَيجَدية السينائِية الأَولِية
• hijeroglifi – هيرُغليفية
• grčki alfabet – الأَلفيائِية اليونانية
• latinski alfabet/ latinica – الألفيائِية اللاتينية
• semitska pisma – الكِتابة السَماوية
• feničko pismo – الأَبجَدية الفينيقية
• aramejsko pismo – الأَبجَدية الآرامية
• nabatejsko pismo – الأَبجَدية النَبَطية
• džazm, vrlo rani stil arapskog pisma – الجَزم
• hidžajski stil – الخَط الحِجازي
• nakrivljeni (hidžajski) stil – الخَط المائِل
• stela iz Namare – نَقش النَمارة
• maški stil – خَط المَشق

---

---

Najnovije objave